Metafizika jednakosti

Ideja jednakosti je vjerojatno podjednako stara kao i samo čovječanstvo. Postoje dokazi, iako vrlo slabi, da su se egalitarni pokušaji pojavili vrlo rano u povijesti. S pojavom judaizma, a kasnije s pojavom kršćanstva, možemo temeljitije pratiti postanak i postupno učvršćivanje modernoga egalitarnog uvjerenja. Ovo poglavlje usredotočit će se na letimičan prikaz uspona i učvršćenja egalitarnog ideala u zapadnjačkoj misli.

Jedan dio pisaca liberalnog, socijalističkog i konzervativnog uvjerenja smatra da moderni ideal jednakosti duguje svoj uspon starim židovskim prorocima. Tako francuski pisac Gérard Walter u svojoj knjizi Les origines du communisme smatra da se korijeni modernoga egalitarnog ideala i vjere u bratstvo i demokraciju najbolje mogu pronaći u Judeji i u Starom zavjetu.¹ Slično tome, i američki znanstvenik Emanuel Rackman u svome tekstu „Judaizam i jednakost” piše da judaizam dobiva ljudsko lice zbog činjenice da je Bog stvorio samo jednog čovjeka iz kojega je proisteklo cjelokupno čovječanstvo. Rackman u vezi s ovime primjećuje:

„To što svi ljudi potječu od jednog pretka značilo je da su sva ljudska bića rođena jednaka. Ona uživaju ovu vrijednost zbog same činjenice da su rođena, čak ako nikada i ne dobiju vrijednost razuma.”²

#Paine, Thomas

Rackman zapravo vidi ključnu važnost judaizma u razvitku prirodnih prava, a zatim i ljudskih prava, koja će kasnije postati temelj prava čovjeka poput onih koja su prihvaćena pri proglašenju Sjedinjenih Američkih Država. U vezi s ovim Rackman navodi:

„Bio je to jedini izvor na koji se mogao pozvati Thomas Paine u svome djelu Prava čovjeka, kako bi mogao poduprijeti dogmu unesenu u Američku deklaraciju nezavisnosti da su svi ljudi stvoreni jednaki. A ta dogma imala je svoje temelje u judaizmu.”³

#Konvitz, Milton

Slično razmišlja i američki znanstvenik Milton Konvitz koji u svojoj knjizi Judaism and the American Idea zaključuje da bi za liberalne utemeljitelje Sjedinjenih Američkih Država bilo nemoguće doći do filozofije jednakosti bez vjere u etički monoteizam, odnosno vjere u jednog Boga. U vezi s ovime Konvitz navodi:

„Temelj vjere u demokraciju je moralna potvrda. Ljudi se ne smiju koristiti isključivo kao alat, odnosno kao sredstvo za postizanje cilja. Svaki je čovjek cilj samome sebi, njegova je duša izvor života. Bez obzira koliko je neugledno njegovo podrijetlo, čovjek postoji milošću Božjom i svoj život duguje isključivo Bogu. Čovjek ima jednaka prava u potrazi za srećom. Život, sloboda i potraga za srećom pripadaju mu samom činjenicom da je on živo ljudsko biće.”⁴

#Cohn, Norman

#Condorcet, Marquis de

#Locke, John

#Mably, Gabriel Bonnot de

#Mill, John Stuart

#Rihs, Charles

#Rousseau, Jean-Jacques

Židovski ideal je kraljevstvo nebesko, jednakost i mir. Može se reći da su ova načela također igrala veliku ulogu u modernoj liberalnoj i socijalističkoj misli. Jednakost, zajedno s idejom bratstva i slobode, danas predstavlja glavnu misao u provedbi demokratske misli. Treba također uzeti u obzir da se ideja jednakosti izvorno pojavila kao potpuna jednakost smrtnika pred Bogom i barem do kasnog 17. st. i početkom 18. st. nije podrazumijevala da svi ljudi moraju imati jednaka zakonska i politička prava. Može se reći da su napori nekih racionalističkih mislilaca, među kojima su i John Locke, John Stuart Mill i Jean-Jacques Rousseau, bili prije svega usmjereni prema tome da se kršćanski egalitarni ideal prenese u svjetovni život u kojem je polako, ali sigurno, dolazilo do erozije crkvenog autoriteta. Charles Rihs u svome djelu Les philosophes utopistes navodi da su Gabriel Bonnot de Mably, Marquis de Condorcet i kasnije Rousseau bili milenaristički sekularni proroci čije su ideje o pravednom društvu u mnogim sastavnicama bile slične ranijim židovskim proročanstvima.⁵

Tijekom 18. stoljeća novi sekularni poticaj egalitarnim idejama došao je od protestantskih mislilaca, koji su se divili „jus naturalisu”. Među takve spadaju Hugo Grotius, Samuel Pufendorf i Emerich de Vattel. Oni su se nadali da su reformacijom vrata jednakosti konačno otvorena za cvjetajuće građanstvo. Kasnije, postupnom sekularizacijom života i usponom građanske klase, dogma o „jus naturalisu” počela se pojavljivati u ranim liberalnim društvima i konačno je sazrela pod pojmom „ljudskih prava” i jednakosti pred zakonom. Carl Friedrich sažeo je to na sljedeći način:

„Pravna jednakost pred zakonom svojevrsna je sekularna inačica jednakosti ljudi pred Bogom. Kako Bog tako i zakon nadilazi pojedinca i njegove potrebe, ali ipak daje do znanja da u ključnim točkama ljudska bića imaju pravo da se s njima postupa kao s jednakima.”⁶

Kada se pogleda unazad na političke stečevine egalitarne dogme, može se jasno vidjeti da su one tijekom povijesti neprestano napredovale. Tako je i Katolička crkva, koja je u 19. stoljeću u svojim enciklikama Quanta Cura i Syllabus Errorum odbacila ljudska prava, demokraciju i liberalizam kao „nekršćanske izume”, nakon Drugoga svjetskog rata i posebno nakon Drugoga vatikanskog koncila samu sebe često prikazivala kao zagovornika tih istih vrijednosti.⁷ Ernst Troeltsch, Louis Rougier i Werner Sombart, koji se mogu povezati s naslijeđem „revolucionarnog konzervativizma”, primijetili su prije puno vremena da nije slučajno što je liberalizam dobio čvrsto uporište upravo u onim zemljama koje su imale snažnu povezanost s Biblijom, a poglavito Starim zavjetom.⁸ Troeltsch je napisao da je kalvinistička inačica kršćanstva, koja se razvila u Sjedinjenim Američkim Državama, postala uporište za razvitak i učvršćivanje egalitarne ideje iz koje će se kasnije iznjedriti pacifistički i internacionalistički mentalni sklop i vjera u univerzalna ljudska prava.⁹ Jerold Auerbach u svome radu „Liberalizam i židovski proroci” iznio je mišljenje da su se američki liberali, bili oni Židovi ili kršćani, tradicionalno koristili navodima židovskih proroka kada su trebali osuditi društvene slabosti. Auerbach u vezi s ovime kaže:

„Dio je tradicionalne mudrosti da je liberalizam dobar za Židove jer su liberalne vrijednosti odane idealima židovskih proroka. A vjernost vladavini prava (što predstavlja naslijeđe židovske Tore), pojačana s opredijeljenošću za društvenu pravdu, potvrđuje biblijsko naslijeđe američke demokracije.”¹⁰

#Schmitt, Carl

Carl Schmitt, o kome smo već govorili u prethodnim poglavljima, smatrao je da se „politička teologija” liberalizma i socijalizma oslanjala na židovsku i kršćansku eshatologiju, iako sa sekularnim izričajem.¹¹ Ovo mišljenje dijeli i Nova desnica koja se slaže da su ideali jednakosti, ljudskih prava, konstitucionalizma i univerzalizma zapravo svjetovne inačice neeuropske i orijentalne judeokršćanske eshatologije.

Liberalna ili socijalistička jednakost?

#Locke, John

Kada liberalni mislioci tvrde da su svi ljudi jednaki, oni ne misle da svi ljudi moraju biti identični. Važno je primijetiti da za liberalne mislioce jednakost nikada nije značila jednaki identitet, odnosno liberalizam ne znači jednoobraznost. Tvrdnja da su svi ljudi jednaki u liberalnoj teoriji zapravo znači da se prema svim ljudima treba postupati pošteno i da njihove međusobne razlike treba uzeti u obzir. Među liberalnim misliocima postojalo je intimno uvjerenje da postoji poveznica između ideje o jednakosti i ideje o slobodi. Obje ove ideje potječu iz istog uvjerenja u zajedništvo čovječanstva i poštovanja prema svakome pojedinom čovjeku. John Locke, mislilac koji je vjerojatno odigrao ključnu ulogu u razvitku liberalne misli, u vezi s ovime je napisao:

„Moramo uzeti u obzir stanje jednakosti u kojem se sva moć i sve ovlasti međusobno nadopunjuju, u kojem nitko nema više od drugog, u kojem se ništa ne ističe među bićima iste vrste i istog položaja. Svi su oni rođeni da uživaju prednosti koje im daje priroda i iste sposobnosti. Zato svi ljudi moraju biti međusobno ravnopravni, bez podređenosti ili podjarmljivanja, osim ako Bog, gospodar svih ljudi, nekim očitovanjem svoje volje, ne odredi da su neki ljudi iznad drugih.”¹²

#Tawney, Richard

Neki liberali, npr. Richard Tawney, iako priznaju urođenu različitost ljudi koja se očituje u različitim sposobnostima i inteligenciji, ipak smatraju da liberalizam mora težiti ostvarenju jednakih mogućnosti za sve. Samo će se na taj način razlika između povlaštenih i nepovlaštenih, koja postoji u društvu, postupno manje primjećivati. Tawney je u svom djelu Equality napisao:

„Ipak je važno da se ne dosegne potpuna jednakost, ali prema njoj treba iskreno težiti. Ono što je bitno za zdravlje društva jest cilj prema kojem je to društvo usmjereno. Neznanstveno je i nerazumno reći da nije važno u kojem se smjeru kreće neko društvo zato jer, bez obzira kamo ide, cilj neće biti dosegnut.”¹³

#Babeuf, François-Noël

#Marx, Karl

Očito je da se problem pojavljuje kada se ideja jednakosti poveže sa zahtjevom za gospodarskom jednakošću, a to onda može dovesti do teorija koje se u znatnoj mjeri odvajaju od liberalnog naslijeđa. Od François-Noëla Babeufa do Karla Marxa, mnogobrojni socijalistički teoretičari kritizirali su često goleme gospodarske proturječnosti u liberalnim društvima, koja su se poslovično hvalila zakonskom jednakošću i skrbi za poštovanje ljudskih prava. Cilj za koji su se zalagali socijalistički, a posebice marksistički teoretičari, bio je uklanjanje tih gospodarskih neravnopravnosti i stvaranje društva u kojem će ravnopravna mogućnost za gospodarsko napredovanje biti pretočena u ravnopravni gospodarski učinak. U poznatom odlomku iz djela Kritika Gotskog programa, Karl Marx jasno je naznačio kritiku liberalne jednakosti ovim riječima:

„Stoga jednaka prava u liberalizmu u načelu znače prava buržoazije. I tako jednaka prava zapravo znače neravnopravnost za radništvo koje je u podređenom položaju. Ta prava formalno nemaju klasne razlike jer zapravo svi nešto rade, ali ona na prešutan način priznaju postojanje naslijeđenih razlika, odnosno različitih mogućnosti u proizvodnji i prirodnim povlasticama.”

Zato Marx predlaže svoju viziju društva koje će donijeti istinsku jednakost:

„U višoj razini komunističkog društva nestat će tiranijske podređenosti pojedinaca koju je nametnula podjela rada na fizički i intelektualni. Tada rad neće biti potreban radi pukog preživljavanja, nego će biti preduvjet samog života… Tada i samo tada će uskogrudna prava buržoazije biti prošlost, a društvo će na svoj stijeg ispisati: ‘Svakome u skladu s njegovim sposobnostima i potrebama’.”¹⁴

#Rees, John

Marksisti često ističu da je gospodarsko bogatstvo ključni oblik nejednakosti. Ako vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju više nije u rukama nekolicine, onda je logično da će i „pravna” nadgradnja također promijeniti svoj smisao i samim time i buržoaska definicija ljudskih prava bit će promijenjena. Ovo treba istaknuti, a kasnije ćemo o tome dodatno raspravljati, posebice kada se usredotočimo na uzroke čestih neuspjeha liberalnih zalaganja za ljudska prava u bivšim komunističkim državama istočne Europe i bivšega Sovjetskog Saveza. U svojoj knjizi Equality, John Rees naglašava sljedeće:

„Svaki marksist je u tolikoj mjeri usmjeren na naglašavanje važnosti vlasništva nad sredstvima za proizvodnju da tu činjenicu smatra prvim i najvažnijim čimbenikom koji potiče društvenu nejednakost. Zato su marksisti uvjereni da su društveno vlasništvo i nadzor nad njim nužni i dovoljni čimbenici za ostvarenje besklasnog društva.”¹⁵

Prijenos vlasništva s buržoazije na proletarijat vjerojatno bi značio slom kapitalističkog sustava. No, ako se slijedi logika jednakosti, onda ima smisla zamisliti društvo u kojem će ideja jednakosti uključivati jednakost na području gospodarskih privilegija.

#Thompson, David

David Thompson smatra da socijalistička jednakost nije ni ostvariva ni poželjna jer bi ona značila ne samo propast kapitalističkog sustava, nego i kraj cjelokupne kulture i civilizacije.¹⁶ Bez obzira na ovo, Thompson shvaća da u suvremenim liberalnim društvima težnja za jednakošću prevladava u tolikoj mjeri da sasvim prijeti težnji za slobodom. Ovo je također važna točka u našoj raspravi na koju ćemo se još osvrnuti u ovoj knjizi.

Stječe se dojam da su mnogobrojni autori, bez obzira na velike međusobne ideološke razlike, složni u zaključku da unatoč znatnom uspjehu koji je liberalizam ostvario na području političkih i zakonskih prava, on istovremeno nije imao toliko uspjeha na polu prava na gospodarsku jednakost. U vezi s ovime Thompson je na ironičan način primijetio:

„Mnogi od onih koji će do posljednjeg daha braniti prava slobode i jednakosti, a takvi su mnogobrojni engleski i američki liberali, bit će užasnuti ako im se samo spomene gospodarska ravnopravnost.”¹⁷

Iznenađujuće je, poglavito za Novu desnicu, da se ideja jednakosti, koja je u liberalnim društvima prihvaćena u sklopu zajamčenih zakonskih, vjerskih i političkih prava, zaobilazi kada je riječ o gospodarskim pitanjima. Može se prihvatiti pretpostavka da je čovjek odgovoran za sve društvene i političke nejednakosti. Ako je tako, onda je i nerazriješena gospodarska nejednakost u liberalnim zemljama posljedica djelovanja ljudi. Treba podsjetiti da se od 17. stoljeća, kada se u političkoj misli perspektiva zakonske ravnopravnosti pojavila kao ostvariva mogućnost, kao odgovor odmah pojavila i kritika takve zamisli, pri čemu su kritičari smatrali da je ta zamisao nedostatna i selektivna u primjeni. Tako npr. Sandorf Lakoff primjećuje da je egalitarnu ideju prihvatila ne samo buržoazija koja je u 17. stoljeću nastajala, nego su je prihvatili i radikali poput Thomasa Münzera, Gerrarda Winstanleya i mnogi drugi koji nisu bili zadovoljni isključivo jačanjem (zakonske) jednakosti. Ta je jednakost u tom razdoblju vjerojatno zadovoljavala potrebe buržoazije, ali ona nije zagovarala jednaka politička prava radnicima i seljacima. Kako primjećuje Lakoff, ono što su željeli Müntzer ili Winstanley bila je gospodarska jednakost stanovništva.¹⁸ Zato je liberalna definicija jednakosti, umjesto da pomogne u povezivanju ljudi, od svoga začetka uspjela stvoriti društveni raskol i time je bila izložena nasilnim napadima svojih socijalističkih i komunističkih protivnika. Louis Rougier pronalazi začetke kontradikcije egalitarnog ideala u judaizmu i kršćanstvu. U svojoj knjizi La mystique démocratique Rougier piše da su judaizam i kršćanstvo, shvaćajući pravdu kao ravnopravnu podjelu bogatstva, pitanje morala sveli na gospodarsko pitanje. Time su namjerno sve društvene probleme gurnuli u područje ekonomizma:

„Judaizam, koji je kasnije zamijenio puritanizam, proglasio je bogaćenje Bogu ugodnim djelom i time pokrenuo moderni kapitalizam. No, judaizam je također proglasio da je bogatstvo često neravnopravno raspodijeljeno i da u njemu ne mogu uživati pravednici koji u siromaštvu trpe nejednakost. Time je judaizam dao glavni poticaj demokratskoj mistici i njezinoj logičnoj posljedici: socijalizmu.¹⁹

#Babeuf, François-Noël

Nova desnica, kao i neki drugi konzervativni autori, izražavaju duboko ukorijenjenu zabrinutost koja je potaknuta sumnjom u sposobnost liberalizma da se suprotstavi nezaustavljivim zahtjevima za još više jednakosti. Ako se uzme u obzir suvremena dinamika egalitarizma, onda je moguće da će u okolnostima iznenadne gospodarske krize potpuna gospodarska jednakost povezana s usponom totalitarne demokracije postati jedina moguća alternativa. Čak je i Francuska revolucija razočarala mnoge koji su je na početku prihvatili kao početak nove i pravedne epohe. Zato je Babeuf smatrao da se jednakost ne može zaustaviti na pukom legalizmu, nego mora nastaviti prema potpunoj jednakosti koja će obuhvatiti i jednakost gospodarskih mogućnosti. Babeuf je to u svome manifestu objasnio na ovaj način:

„Francuska revolucija je samo prethodnica puno veće i ozbiljnije revolucije, koja će ujedno biti i posljednja revolucija… Nestat će nakazne razlike između bogatog i siromašnog, između gospodara i sluge, između onih koji vladaju i onih kojima se vlada… Neka se u želji za jednakošću sjedine snage pravde i sreće.”²⁰

#Condorcet, Marquis de

#Mably, Gabriel Bonnot de

#Marx, Karl

#Rousseau, Jean-Jacques

Nepotrebno je isticati koliko je Babeufov poziv utjecao na Marxa i buduće marksističke vođe. Također je zanimljivo primijetiti milenaristički odjek koji se pojavljuje u pisaca kao što su Mably, Condorcet, Rousseau, Babeuf, a kasnije i u Marxa. To je odjek koji u sebi sadrži isti emotivni milenaristički poziv koji je Pavao jednom davno uputio Galaćanima: „Nema ni Židova ni Grka, ni roba ni slobodnog, ni muškog ni ženskog, jer smo svi ujedinjeni u Isusu Kristu.” (Poslanica Galaćanima, 3–28)

#Thompson, David

Vjerojatno se možemo složiti s Thompsonom koji tvrdi da iskustvo jednakosti pojačava težnju za još više jednakosti. Upravo ta mogućnost je za Novu desnicu i neke druge konzervativne teoretičare najveća prijetnja slobodi.

Gérard Walter, Les origines du communisme, Payot, Paris 1931., „Les sources judaiques de la doctrine communiste chrétienne”, str. 13.–65. @Walter1931 Usporediti s: Vilfredo Pareto, Les systèmes socialistes, Marcel Girard, Pariz 1926., sv. I., „Les systèmes métaphysiques-communistes”, str. 2.–45. @Pareto1926 ↩
Emanuel Rackman, „Judaism and Equality”, Equality, uredili J. Roland Pennoch i John W. Chapman, Atherton Press, New York 1967., str. 155. @Rackman1967 ↩
Isto. ↩
Milton Konvitz, Judaism and the American Idea, Cornell University Press, Ithaca, London 1978., str. 71. @Konvitz1978 ↩
Charles Rihs, Les philosophes utopistes, Marcel Rivière, Pariz 1970. @Rihs1970 Usporediti sa zanimljivim radom Normana Cohna Millennial Dreams in Action, Schocken, New York 1970. @Cohn1970 Cohn na 33. stranici tog djela navodi: „Židovska vjera se više od bilo koje druge usredotočila na iščekivanje budućega ‘zlatnog doba’. Kršćanstvo je i samo preuzelo to očekivanje.” ↩
Carl Friedrich, „A Brief Discourse on the Origin of Political Equality”, Equality, uredili J. Roland Pennoch i John W. Chapman, Atherton Press, New York 1967., 227. @Friedrich1967 ↩
U svojim enciklikama Quanta Cura i Syllabus Errorum iz 1864. godine Vatikan je oštro osudio demokraciju i liberalizam. No, nakon Drugoga svjetskog rata, a posebno nakon 1966., stajališta Vatikana o demokraciji i liberalizmu očigledno su se promijenila. ↩
Ernst Troeltsch, Die Soziallehren der christlichen Kirchen und Gruppen, Scientia Verlag, Aalen, (1922.) 1965., str. 64. @Troeltsch1965; Werner Sombart, Die Juden und das Wirtschaftsleben, Verlag von Duncker und Humbolt, Leipzig 1911. @Sombart1911 Na 44. stranici svoga djela Sombart navodi da je „Amerikanstvo u znatnoj mjeri destilirani judaizam” („geronnenes Judentum”). Također vidjeti: Louis Rougier, La Mystique démocratique: ses origines ses illusions, Edition Albatros, Pariz 1983. @Rougier1983 Predgovor ovom izdanju spomenutog djela napisao je Alain de Benoist, a posebnu pozornost treba obratiti na peto poglavlje pod naslovom: „Le protestantisme et le capitalisme” (str. 187.–221.). Djelo je izvorno objavljeno 1929. i imalo je znatni utjecaj na europsku konzervativnu javnost. Također vidjeti knjigu Louisa Rougiera, Du paradis à l’utopie, Copernic, Pariz 1977., str. 133.–201. @Rougier1977c2 ↩
E\ . Troeltsch, n. dj., 768. @Troeltsch1965 U istoj knjizi također vidjeti dio: „Naturrechtlicher und liberaler Character des freikirchlichen Neucalvinismus”, str. 762.–772. Usporediti s: Georg Jellinek, Die Erklärung der Menschen-und Bürgerrechte, Duncker und Humblot, Leipzig 1904. @Jellinek1904 Na 46. stranici toga djela Jellinek navodi da „zamisao da se zakonski uspostave neotuđiva, nasljedna i sveta prava pojedinaca nema političku nego vjersku osnovicu”. ↩
Jerold S. Auerbach, „Liberalism and the Hebrew Prophets”, Commentary, sv. 84, br. 2, kolovoz 1987., str. 58. @Auerbach1987 Usporediti s: Ben Zion Bokser, „Democratic Aspirations in Talmudic Judaism”, Judaism and Human Rights, uredio Milton Konvitz, W. W. Norton and Co. Inc., New York 1972. @Bokser1972 Na 146. stranici Bokser navodi: „Talmud je naredio i naglasio da se svakome tko prekrši zakon mora pošteno suditi i da su pred zakonom svi ljudi jednaki, od kralja do posljednjeg prosjaka.” ↩
Usporediti: Carl Schmitt, Die politische Theologie, Duncker und Hunblot, München, Lepizig, 1922., str. 35.–46. @Schmitt1922 Na 36. stranici Schmitt navodi da su „sva bitna načela u suvremenoj politologiji zapravo sekularizirana teološka načela”. ↩
John Locke, On Civil Government, J. M. Dent and Sons Ltd., London 1924., 1943., str. 118. @Locke1924 Citat je dio poglavlja: „Of the State of Nature”. ↩
Izvadci iz teksta: Richard H. Tawney, „Equality”, The Idea of Equality, uredio George L. Abernethy, John Knox Press, Richmond 1959., str. 238. @Tawney1959 ↩
Karl Marx, Critique of the Gotha Programme, International Publishers, New York 1938., str. 9.–10. @Marx1938 ↩
John Rees, Equality, Praeger Publishers, New York 1971., str. 35. @Rees1971 ↩
David Thomson, Eqality, University Press, Cambridge 1949., str. 9. @Thomson1949 ↩
Isto, str. 79. ↩
Sanford Lakoff, „Christianity and Equality”, Equality, uredili J. Roland Pennock i John W. Chapman, Atherton Press, New York 1967., str. 128.–130. @Lakoff1967 ↩
Louis Rougier, La mystique démocratique, str. 184. Citat je uzet iz odjeljka „Le judaisme et la révolution sociale”, str. 184.–187. @Rougier1983 ↩
Citirano u: David Thomson, Equality, str. 85.–86. @Thomson1949 ↩